I
Za stare zemlja to nije. Junoše tu
u zagrljaju djeva, u drveću ptice
- rodovi na samrti, pjesme koje poju,
slapi pastrva, skuša puno more,
riba, trup, živina, svuljeto ushvaljuju
začelo i smrt svemu što porođeno je.
Svi u zanosu muzike te čulne u nehaju
zaborave spomenike nepropadljivome umu.
II
Ostarjeli čovjek ništavna tvar je,
dronjak na prutu, sve dokle
duša u nj ne zapljesne i glasnije ne zapoje,
za svaku tu prnju samrtne joj odore,
kojoj nema škole za pjevanje to doli učenje
o spomenima njezine veličine;
Radi čega i ja prejezdih mora sva
dohodeći svetome gradu Bizanta.
III
O, mudri, što izgarate u tvorčevu svetom plamu
stojeći nalik zlatomozaiku u zidu,
istupite iz te vatre svete, u kovitlaju
i budite pjesmoučitelji za moju dušu.
Saždite mi srce, od želje u pečalu,
sapeto za umiruću životinju,
a koje ni ne zna šta mu je; i uzberite me
u tome umijeću vječnome.
IV
oblik tjelesni po ma kakvom prirodnom obličju,
već oblik takav kakav zlatari u Grka kuju
od tučana zlata i zlatoukrasa mu,
ne bi li sanjiva cara održali budnim tu;
Ili da pojem posjednut na zlatnu granu
gospama i gosparima u Carigradu,
o minuvšem, što promiče i tek zbiće se na tom tlu.
Prejedrio do Hiperboreje na Jejtsovim stihovima sa engleskog Radomir D. Mitrić
Slika "Suton nad Konstantinopoljem", Ivan Ajvazovski, 1861.
